zapadni svijet potrosnje nesmijemo mijesati sa univerzalnoscu vrijedno

Djelovanje transnacionalnih korporacija u globalnim razmjerama potaknulo je ozbiljne rasprave o buducnosti citavih naroda cijom buducnošcu se bavi šacica bogatih koji ne priznaju nikakvu vrstu kontrole sem svoje unutrašnje. Kriza u jugoistocnoj Aziji 1997. godine, uzrokovana upravo povlacenjem stranog kapitala, ostavila je milione ljudi bez posla, generacije mladih ljudi bez perspektive. Svojim postojanjem i djelovanjem transnacionalne kompanije najeklatantnije pokazuju ne samo mogucnosti vec i antagonizme sveopce mundijalizacije. Promet velikih transnacionalnih korporacija uveliko prevazilazi bruto-nacionalne dohotke vecine država što jasno govori o njihovoj moci.

Postojanje medijskih transnacionalnih korporacija i njihovi pokušaji da zadobiju monopolski položaj u svoj silini namece pitanje njihove medunarodne regulacije jer one oblikuju medunarodno javno mnijenje, a ni u jednom drugom podrucju antimonopolska politika nije važnija. Tu ponovo dolazimo do uloge Sjedinjenih Americkih Država s obzirom na cinjenicu da se sjedišta vecine transnacionalnih korporacija nalaze s druge strane Atlantika. Veoma je lahko uociti politicke veze izmedu Vlade i tih korporacija, što baš i nije u skladu sa proklamiranom nedodirljivošcu slobodnog tržišta, ali donosi itekako korisne rezultate za obje strane.

Poznato je kako u avionskoj industriji, tako i u razvoju medijskih tehnologija (kabl, TV, satelit) da 'zbog ogromnih infrastrukturnih investicija i relativno niske stope dobiti na takve investicije, ovakvi poduhvati ukljucuju tijesno savezništvo kapitala i države'1 na tržištu, što se posebno odnosi na tržište igranog filma gdje SAD imaju monopol. Stoga i ne cudi to što se transnacionalne kompanije javljaju kao najgorljiviji zagovaraci uspostavljanje jedne univerzalne, svjetske kulture, pod cime se naravno misli na zapadnu kulturu. Jednostavno, na jedinstvenom svjetskom tržištu, sa jedinstvenim kulturnim potrebama puno je lakše izaci u susret potrebama potrošaca.

Univerzalna kultura, šta je to?

No, teza o postojanju jedne, univerzalne kulture samo je ideološka floskula koja ne uvažava realne cinjenice života. 'Zapadni potrošacki svijet ne smijemo miješati sa univerzalnošcu vrijednosti i normi. Svijet je postao jedinstveniji, ali istovremeno i fragementarniji. Zapadna civilizacija mundijalno se rasprostrla putem evropskog kolonijalizma u 19. stoljecu i americkog kulturalnog imperijalizma u 20. stoljecu. Predstava o globalnoj univerzalnoj kulturi ipak ostaje zabluda; ona se u velikim potezima ogranicava na americku pop-kulturu s Blue Jeansom i Coca-Colom, McDonald'som i Macintoshem.'2 Razlike medu kulturama su evidentne: od ljudskih prava i paradigmi vlasti, preko porodicnih odnosa i vrijednosti pa sve do odnosa prema Bogu i mjestu religije u životu. Naravno da kulture nisu nepromjenjiva datost. Teško je pokazati koje su sve kulturne sfere podložne promjenama, no može se generalno reci da pod uticajem globalizacije i kompeticije koju ona donosi mnoge kulture moraju revalorizirati svoje vrijednosti i prilagoditi ih novonastaloj situaciji. Frensis Fukojama navodi da 'sve istocnoazijske kulture dijele slicnu radnu etiku, iako sa ponešto razlicitim izvorima, zavisno od zemlje koja je u pitanju.

U Japanu ona izvire više iz budizma, a u Koreji i Kini iz konfucijanizma. Svako od ovih društava ima legitimaciju svijeta rada; aristokratske i religiozne vrijednosti koje zagovaraju prezir prema trgovini, pravljenu novca ili uzdizanju svakodnevnog rada uveliko su išcezle.'3
Poistovjecivanje sa 'coca-cola' kulturom svugdje nailazi na otpore.' Kina doživljava kao poniženje ideju da njene veze s Amerikom ne zavise od obostranih interesa, vec znace 'milost' koju Vašington dijeli ili uskracuje po sopstvenom nahodenju'4, a što Vašington vješto prati snažnom retorikom o ljudskim pravima i demokratiji.
U islamskom svijetu 'mnogobrojni panarapsko-sekularni i islamisticki zagovornici jedinstveni su u tome da treba odbaciti svjetski poredak koji je proistekao iz kolonizacije…Globaliziranje, koje je oblikovao Zapad, doživljava se u ovim regionima kao egzistencijalna prijetnja koja se savladuje apelom za jednim novim osjecajem zajednice. Revolti protiv Zapada donose ponovo osvješcenje samih lokalnih kultura o sebi samima.'5 Raspon konfrotiranja spram Zapada u ovom podrucju je veoma širok. Na jednoj strani su takozvani 'modernisti' koji su slijedili Zapad u svakom pogledu. Sejjid Husein Nasr navodi da 'gotovo sva važnija ideološka stajališta i filozofije koje su bile moderne na Zapadu u toku proteklog stoljeca; od evolucionizma i progresivizma do egalitarizma, marksizma, socijalizma, egzistencijalizma, pozitivizma i sve ostale škole mišljenja koje obuhvaca modernizam kao takav, imale su svoje sljedbenike ili barem djelomicne sljedbenike unutar islamskog svijeta.'6 No, i oni okrecu lice od Zapada kada uvide da u odnosima sa Zapadom nema mjesta saradnji na obostrano zadovoljstvo, vec da je na djelu neokolonijalizam sa puno sofisticiranijim metodama i retorikom.

U tom svjetlu se može gledati na razocarenje turskih sekularista zbog odbijanja Evropske unije za prijem Turske u clanstvo, kao i razocarenje mnogih arapskih sekularistickih vlada Sjedinjenim Americkim Državama zbog njihove bezrezervne podrške 'satelitskoj' državi Izrael. Frustrirajuca je i za 'moderniste' cinjenica da je islamskom svijetu u tekucem prestrukturiranju svijeta namijenjena trecerazredna uloga iako se radi o podrucjima koja su bogata strateškom sirovinom, naftom. cak ni u grupisanju koje je ustanovljeno u septembru 1999. godine, za ovaj svijet ništa se ne mijenja. Nova grupa, GX za koju se predvida da bi trebala postati najznacajnija za upravljanje svjetskom ekonomijom, ukljucuje zemlje G7, zajedno sa Kinom, Indijom, Brazilom, Rusijom, Meksikom, Južnom Korejom i Južnom Afrikom..'7

S druge strane, brojni su islamski pokreti koji negiraju mnoge tekovine zapadne civilizacije ukljucujuci i koncept 'sekularne države'. Oni ne dijele iskustva Zapada vezana za Crkvu, stoga odbacuju da dijele i rješenja Zapada zasnovana na ovakvim iskustvima. Oni 'negiraju sekularnu nacionalnu državu kao zapadnjacku tvorevinu i zahtijevaju 'islamsku Božju državu'8 Suštinu primjedbi islamista iznosi, jedan od vodecih islamskih ucenjaka današnjice Jusuf Kardavi, koji se pita o izazovima koje donosi modernizacija. 'Šta se misli pod pojmom modernizacija ili savremenost? Ako se pod pojmom modernizacija misli na vesternizaciju, nju zagovornici islamskog rješenja kategoricki odbacuju. Zapad ima svoju vjeru, a mi svoju, on ima svoje vrijednosti a mi svoje, svoja shvatanja a mi svoja, svoje obicaje a mi svoje, svoje naslijede a mi svoje i svoju civilizaciju a mi svoju. Shvatanje da postojeca civilizacija nije zapadna nego svjetska iluzija je i ocita pogreška. Ova civilizacija je razlicita u odnosu na civilizaciju: muslimana, Hindusa, Kineza, Japanaca, a i drugih. Svaka od ovih civilizacija ima svoje specificnosti. Tacno je da je civilizacija Zapada vodeca i dominantna. Njeni uticaji su u svim segmentima, ona namece filozofiju života, stav prema vjeri i ovom svijetu, prema kosmosu, covjeku i povijesti, svoje poimanje Boga, buduceg svijeta, vrijednosti i morala.'9 Slijedenje Zapada u ovom kontekstu - prema Kardaviju - je neprihvatljivo.'Ako se pod ovim podrazumijeva modernizacija, odricemo je se u svakoj varijanti.

Takvo nešto ne prilici autenticnoj zajednici niti pojednicu…Ako se pod modernizacijom ili savremenošcu misli na korištenje, na najbolji nacin i u najvecoj mogucoj mjeri, dostignucima savremene nauke i primjena njene tehnologije, u kojem jedan narod prihvata od drugog najbolja dostignuca u organizaciji, administraciji i proizvodnji, islam, Kur'an i tradicija svesrdno prihvataju i podržavaju ovakvu modernizaciju i pomažu je na sve nacine. cak to smatraju i vjerskom obavezom Ummeta.'10 Upravo na gradenju svijesti koja se razvija u razgranicenju prema Zapadu, razmišlja se o novom modelu komuniciranja koji ce biti uskladen sa principima šerijata. Rože Garodi se u jednom veoma oštrom osvrtu pita o mogucnostima uspostave takvog modela komuniciranja.' Komunikacije zapadnog tipa, to jest ono što se naziva mas-mediji na Zapadu i u zemljama koje ga oponašaju, stoje pod utjecajem komercijalnih interesa: masovno korišcenje tema nasilja, seksualnosti bez ljubavi, šovinizma i partijskih raspri. Ta vrsta komunikacije ne služi za komuniciranje izmedu ljudi i naroda, za bogacenje njihova životnog iskustva stjecanjem tudih iskustava, nego naprotiv za zaglupljivanje, za manipuliranje, za uvjeravanje (da se kupi neki proizvod, da se glasa za neku partiju ili da se prihvati neki rat). Hocemo li, ili necemo, biti sposobni da na osnovu kur'anskih principa predložimo i ostvarimo jedan drugaciji model komuniciranja, u kojima ce se prioritetno širiti, ne obavještenja o zlocinima i perverzijama, nego cinjenice koje najavljuju šta se u dubini narodne duše rada i razvija…'11

Globalizacija preferira interese manjine koja dominira tržištem

I na koncu, globalizacija koju predvodi Amerika izaziva bojazni i na Starom kontinentu. Predvodnica evropskih zemalja je Francuska koja se lahko ne miri sa anglosaksonskim kulturnim prodorom. Prednost Evrope u odnosu na treci svijet jeste u stupnju razvoja kako državnih tako i institucija civilnog društva, što joj omogucava da se nosi sa globalnim procesima koji zahtijevaju ponovno definiranje nekih temeljnih pojmova u vezi sa razlicitim oblicima nacionalnog suvereniteta.
Prilikom koncipiranja RTV-sistema cinioci kulturnog identiteta obavezno bivaju ukljuceni. Svaka od ovih zemalja je utvrdila kvote koje diktiraju odnos izmedu nacionalnih i uvezenih sadržaja. Danska i Finska favoriziraju uvoz iz niza zemalja putem kvota, koje nacionalnu kulturu štite od poplave inostranih sadržaja. Raznorodnost je glavna briga Njemacke, Holandije, Norveške, Finske, Švedske i Italije.12 Zemlje istocne i jugoistocne Evrope, tzv. tranzicijske zemlje susrecu se s globalizacijom u oštrijoj formi od svojih zapadnih komšija. Dugogodišnja ideološka tortura potiskivala je etnicitet u tim zemljama. Sada kada se, napokon, izborio za svoje mjesto pod suncem, val globalizacije nemilosrdno mu ruši novostecene pozicije tražeci da se one izgrade u suglasju sa zahtjevima vremena. To, naravno, izaziva žestoke debate o globalizaciji i cijeni koju ona namece.

Stoga se posvuda postavlja mnoštvo pitanja koja cekaju na odgovore: je li logika slobodnih tržišta i okvir liberalne demokracije jedini model? Zbog cega se ograniciti samo na slobodan protok kapitala, a prijeciti slobodan protok tehnologije i ljudi? Da li su doktrine slobodnog tržišta, demokracije, ljudskih prava samo ono što kaže Zapad da jesu, ili, pak, i drugi narodi i civilizacije mogu i svoje mišljenje i iskustvo da ugrade u njih? Odgovori na navedena pitanja bi nam, svakako, olakšali da razumijemo tekuce procese globalizacije.
Na koncu, teško je zamisliti da postoji, na idejnoj ravni, ijedan relevantan otpor globalizaciji koja bi dovela do kvalitetnijeg života, promovirala napredak i boljitak, samjeravanje kulturnih vrijednosti, ukratko - koja bi vodila pozitivnoj kompeticiji cije bi posljedice bile da univerzalne vrijednosti kao što su istina, sloboda, pravednost, moralnost itd, dobiju pravo mjesto na planetarnoj skali vrijednosti. U Kur'anu jedan ajet lijepo odslikava smisao nacionalne raznolikosti: 'O ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali.

Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa'13 Kulturna autarhicnost nije bila princip življenja kultura i civilizacija ni u vremenima prije nas. Naprotiv, procesi mudukulturalne razmjene bili su itekako razvijeni. Kako onda prihvatiti da je moguce živjeti u samodovoljnim društvima u svijetu koji sve manje poznaje državni komunikacijski suverenitet, a koji promovira eksponencijalni razvoj u svim sferama života. Takva gledišta ne samo da su neprihvatljiva, vec i neizvodiva. Medutim, nacin sprovedbe tekuce globalizacije, a prije svega njen tempo koji ne omogucava nerazvijenim da uhvate prikljucak, uveliko je osporavan, kako sa ekonomskog, tako i sa politickog, kulturnog, socijalnog i komunikacijskog stajališta. U tom kontekstu se i može govoriti o globalizaciji kao ideologiji jer ona preferira samo interese nekolicine koji su uz to ostvarili dominantne pozicije na tržištu i nad globalnim komunikacijskim mrežama.